porodično:

 

Dok smo se ja i Reljić kučili i mučili u našem braku je bilo sve o.k. No kad smo si napokon sredili život, djeca velika , mi imamo stan, vikendicu , auto duša je valjda željna rasta tražila još. U braku je postalo tijesno. Izmislili su se razlozi neslaganja i jednostavno-razveli smo se, nakon eto 25.g. braka. Moglo je to potrajati, naš brak je bio bolji nego većina koji se nikada ne razvedu, ali da je potrajalo, ostali bi kržljavi u osobnim iskustvima.

Danas smo Reljić i ja dobri prijatelji, volim ga ,i on mene, ali ni danas nebi voljeli skupa živjeti. Nekada su nas razlike spajale, danas nas razdvajaju.No zajedno smo obavili i danas obavljamo roditeljske dužnosti. Zajednički smo proživjeli i sretne i tužne-veoma tužne roditeljske dane.Kčerka nam je umrla, ali za nas ona je još mala djevojčica o kojoj trebamo i brinemo,volimo njenu djecu i živimo i umjesto nje.I zauvijek smo zapravo porodica , iako živimo svako u svom stanu, svako sa svojim brigamaljubavima, problemima i radostima. No roditeljstvo je nešto što nikada ne dozvoljava-da se ukine porodica. Sad i nas polako hvata starost, oboljevamo, a naš brak i zajednički život sve više dobiva na vrijednosti. Ne kajemo se što smo se razveli, ali nam je drago da smo skupa živjeli 25 godina.

Iako me život nije ni pazio ni mazio, danas premda imam mnogo problema ( stečaj , mala penzija-velike režije i sl) Mogu reči imala sam i imam bogat i ispunjen život. Zahvaljujem Bogu na svemu danom, iako mnogo toga ne razumijem , pogotovo ne zašto mi Maja ode, ali vjerujem sve je upravo tako trebalo biti. Bog mi je dao mnogo životnog potencijala i hrabrost da se ostvarim. Jest da sam u životu činila i radila mnoge pogreške, ali iza svake moje pogreške stoji i veliko iskustvo. Sama sam "pušila " svoje greške, a u plodovima mojih uspjeha uživali su i i drugi. Istina djeci baš nije bilo svejedno, ali kroz mene su i oni učili, da ne čine ono što se u mom slučaju pokazalo loše. Usvojili su dobro, dobri su bili đaci, vrijedni ljudi, a danas sam posebno ponosna kad vidim da su dobri roditelji svojoj djeci.Večinu toga su usvojili od mene i oca i to mi je ipak dokaz da smo i mi dobri roditelji odnosno da sam , što jesam što nisam dobra majka.Sada u mirovini imam mnogo manje novca , ali i mnogo više vremena da se bavim mojom djecom.Istina oni me baš ne trebaju, ali uskočim nekada unucima. Sastavim lektire, otvorim web stranice, odem i na roditeljske sastnke, razgovaram Vikendom su uvijek spavali kod mene , čekali sa mnom i dosta Novih godina. Sada je to već rjeđe, ali ipak dođu mi. Majini žive u Šibeniku, dođu rjeđe,no čujemo se svaki dan, a zadaće razmjenjujemo preko e-maila.Perini su češće tu,razgovaram s njima  njima, saslušam njihove male jade , sad su im i ljubavni jadi počeli. I zapravo ja sam vrlo sretna osoba.

  Website Translation Widget                o meni

Biografija: Untitled 1 Print

Rođena sam 30.09.1947 god.U Šušnjevcima ,od oca Horvat Ivana i majke Marije-poznate kao sestra. Mira. U osnovnu školu krenula sam u Šušnjevcima , gdje sam provela djetinjstvo kod maminih roditelja ,djeda Hajduk Franje i bake Marije. Učitelj mi se bio drug Branko Đurđević. No već početkom školske god.1954/55 dida je nažalost umro i tada sam na moju radost preselila mami i tati, te prvi i ostale razrede osnovne škole završila u OŠ Nada Božić.Od 5-8 razreda pohađala sam OŠ "Mika Babić, a potom Gimnaziju Z. Šnajder.

S 18 god. sa se udala za Reljić Mirka čime je prekinuto moje djetinjstvo, a rođenjem sina Petra i napopreko sam odrasla. Ponekad sam pisala pjesmice za djecu , a ponekad i za sebe , pa tako o tome ima jedan stihić- pa kaže:

Ja nikad nisam imala mladost

tek djetinjstvo i ranu dob,

malo kad sam znala za radost

upoznah rano mnogu zlu kob.

Tada sam mislila da su obaveze mlade žene neka zla kob, ali zla kob je došla i mnogo kasnije. No danas na to gledam drugačije. Relativna je zla i dobra kob.Ponekad nam upravo zla kob čini punoču življenja, jer ta iskustva su upravo nešto po čemu pamtimo život.

Školovanje sam nastavila u braku.Upisala sam najprije višu ekonomsku školu , a po završetku iste počela 1979.g. raditi kao računopolagač na OŠ Ivo Lola Ribar, a po tom u SIZ-ovima društvenih djelatnosti. No uz rad nastavila sam školovanje dalje te u Osijeku upisala ekonomski Fakultet, a zatim post.diplomski studij. Učenje mi je nešto pa išlo,uglavnom su to bile odlične i vrlo dobre ocjene, ali učiti, raditi, podizati djecu , a tako mlad biti-nije bilo lako.

Iz SIZ-ova prešla sam 1981g. u ĐĐ "Inženjering" na mjesto šefa računovodstva, pa u TEP ( kotlogradnja )na mjesto šefa plana i analitze.Tu su bile moje najljepše godine. S 35 god.djeca su već bila odrasla, znala sam ( zapravo mislila sam da znam, a ni danas još ne znam zapravo ) tko sam,šta želim , šta mogu i šta hoću. Tu sam se "penjala" po hijerarhijskoj lestvici od financijskog direktora do vd. direktora tvornice d 1300 radnika ( uglavnom muških)

No tada je trebalo rasti dalje. 1989 god.kad se počelo pričati o programiranim" stečajevima i kad je predsjednik SOUR gsp. Milović tražio od TEP-a ( tada gotovo najjače firme u ĐĐ)stečaj,pa da se riješimo viška radnika otišla sam iz ĐĐ.Za mene su radnici nacionalno blago, i ne mogu biti višak. Višak može biti samo nesposobno rukovodstvo. No u našem slučaju nije to bilo niti nesposobno rukovodstvo. Bila je to politika nove vlasti na čelu s Tuđmanom i mi tu nismo mogli ništa.

Zapravo dir. sam bila do i radi stečaja , ali sam dotadašnjem i poslije stečajnom direktoru rekla-ako ide stečaj i kad dobijemo svi otkaze-nemojte me pozivati nazad na rad. Nisam htjela vratiti se u ĐĐ sa 300 radnika, a 900 je bilo na birou. I ja sam išla na biro.

Tada počinje moja karijera kao privatnik. Osnovala sam s nekoliko prijatelja tvrtku za usluge,"Marfi "d.o.o no ista nikada nije zaživjela.Tada osnivamo Badanjčevi i ja i sin Tvrtku za knjigovodsto "Income-taks" Maje najveće želje u to doba bile su da meni i djeci osiguram posao i radno mjesto i osrednju plaću, no te 1990 sve je kenulo mnogo brže i bolje nego sam očekivala i u snu. Potom s djecom otvaram Kafić Management club, i tvrtku Devon d.o.o za poslovne i financijske usluge . Love je bilo ko pljeve,banke a i mnoge privredne tvrtke su naprosto nudile novac i kredite, a neke tvrtke su već zapadale u nelikvidnost. I tako smo se počeli baviti posredovanjem između banaka i nelikvidnih tvrtki. Jedna od takvih bio je i Domin d.o.o .To je bilo 1991.g. No početkom rata nastala je opća nelikvidnost, Domin nije vračao, već je išao u stečaj: marka je rasla sa 7 din, na 13, pa 55 din/DM. Stečaj je okončan tako da je Devon modelom dug za ulog postao večinski vlasnik Domina. Dalje ovdje nije potrebno pisati , duga je to storija od 1991-1994.g.do 2007.g. pa je to obrađeno na stranicama domin d.o.o Danas je domin u stečaju , ja sam napokn dobila mirovinu, ali ne mirujem Mirovina je mala, iz stečaja hoču li šta dobiti ili ne ne znam i neču da se u to uzdam. Ako bude bude, ako ne ne.Ja moram brinuti i želim brinuti o svom životu , penzija je mala i zato sam ovo vrijeme stečaja iskoristila pa evo učim raditi internet stranice. Nešto se i zaradi. Nije bog zna što, ali ipak pokrpa se kučni buđet barem za telefon. Volim raditi, jer zapravo tako se igram i sretna sam da to mogu.

 
 

 meni biografija