Drop-Down Menu

               
 
Premda su moji roditelji živjeli u gradu Slavonskom Brodu, ja sam sticajem okolnosti rođena u selu Šušnjevci. Tamo su mama i tata došli 29.09.1947 na kirvaj za Miolje i svatave od sestre kuma Marke Gabriča,mama je puno igrala u kolu i ja sam se drugi dan tj.30.09.1947 tu rodila. Kako su dida i baka tu živjeli to sam tu i ja ostala , ne svojom baš voljom, ali mama je već nakon par dana morala ići raditi , nije tada bilo porodiljskog, nije bilo ni jaslica i mene ostaviše. Dugo godina im to nisam lako oprostila, no danas mi je drago da je tako bilo. kod dide i bake bila sam sve do djedove smrti tj. do 1955g. Tamo sam išla i u 1 razred , a i kasnije sam dolazila i svako ferje kod bake i ujaka provodila. S toplinom u srcu sječam se blagdana koje smo tamo slavili. Iako je dida bio komunist ipak su se slavili svi sveci. Baka je na tome inzistirala , a ni on se nije protivio. Naravno najljepši praznici su bili Božić i Uskrs, kada se slavilo Isusa. Božić je bio posebno lijep, jer je selo bilo u bijelo obučeno,a ja sam kao i sva djeca obožavala snijeg. U kući je bilo toplo , vatra se sjajila i žarila iz bubnjića, a Božić se slavio dugo dana.Od Božića do sveta tri kralja.Svi smo bili kod kuće, dolazile su i komšije i komšijska djeca , pa mom veselju nije bilo kraja.

Slavlje i svečana atmosfera počinjala je zapravo znatno ranije. Bila je zima, nije se puno radilo , pa se imalo i kad i slaviti i ljudikati, a kako je dida bio relativno dobrostojeći mlinar, imala je baka i od čega kolača peći.Jesenas smo od vlastitog voća ( uglavnom šljiva ) nakuvali pekmeza, nasušilo je i šljiva i jabuka narezanih i krušaka, početkom zime se zaklalo po bar dvoje bravaca, a kokoši u kokošinjcu su zbog dobre hrane dobro i nosile.Jaja je bilo tolko da sam pokoje dobila od bake i u dučanu zamjenila za svilene bonbone , koje bih onda vješala na krizban a s njega podijelila ih sa prijateljicama Ružom, Evom i Francikom .Dakle , čim bi se zimi počeli peći pravi kolači s orasima i pekmezom , a ne buhtle, krofne i pite , ja sam znala idu sveci. Počinjalo je sa već sa Sv. Katom , (sveta Kata snig za vrata) koja bi Šušnjevce u bijelo obukla. Seljani su pregli saone , a mi bi se sa sanjkama zakvačili za njih , zvončiči na kolima su zveckali, a dječiji smijeh bi se orio cijelim selom. Nije tada bilo druge buke. Vladala je divna tišina, u kojoj se čulo samo dječija cika preko dana , predveće muka krava a noću lavež pasa .Nedugo poslije Sv. Kate dolazio bi nam Sv. Nikoala.Naravno s njim i krampus ,ali njega se zapravo i nismo odveć bojali. Veselili smo se Sv. Nikoli, jer iako je donosio posrebrene i pozlaćene šibe, donosio je i darove.Uveče bih stavila svoju čizmicu ( gumenu plavu ) u prozor, a ujutro veselja. Nisu to bili Bog zna pokloni, poneka jabuka, po jedna naranđa, čarape, rukavice ili gege ( vrsta gaća s prorezom na turu), ali veselje je bilo neopisivo. Uskoro je bila i Sv. Lucija, a između Sv.Nikole Sv. Lucijesijalo se žito. Žito se najprije očistilo od kukolja, pa namočilo, a onda stavljalo na tanjurić.U sred žita metala se čašica od vina da tu ne raste, nego kad se izvadi kasnije da se može metiti svijeća, ona trobojna pletena crven , bijeli plavi. I sada imam take svijeće, za Božić su mi ljepše nego bilo koje moderne kakih sada ima po dućanima.Jedan tanjurić bi baka dala i meni, da ja posijem za tatu, mamu i malog brata , za u Brod ponit. Svaki dan sam po nekoliko puta pregledavala svoj tanjurić, a kad bi za par dana proklijalo nije bilo veće sreće. Nikada nisam ni slučajno zaboravila zaliti to žito, samo da što prije naraste, do Božića, a kao da sam vjerovala a će Božić doći kad naraste žito.Kad bi vidila da  jedne nedelje baka pali prvu od četiri adventske svijeće , znala sam Božić je blizu i počela se radovati i odbrojavati dane i nedilje.

Na badnjak ujutro prije svitanja zore , prije nego sam se ja bila i digla, dida i ujaci već su ložili vatru.Valjalo je peci pecenke.Ujutro je već cijelo selo mirisalo na pečeke.Komšije su obično pekli skupa u jednom dvorištu da se ne loži , a kako je moj dida imo i pilanu i nije se šparalo na drvima, to je svake godine kod nas u dvorištu bila vatra No ja sam volila ići i po drugim dvorištima po cijelom selu. I svađe je bilo lijepo i svečano.Nije baš u svakoj kući bilo vatre ni pečenke, bilo je i samačkih i staračkih kuća, ali nije bilo osamljenih osoba. Pozivali su ih komšije i dolazili i donosili i kruha i kolača i pečenke. Puno se više vodilo računa o siromašnima i usamljenima nego danas. Pečenje je do podne trebalo biti gotovo jer su ljudi još do vecere imali pune ruke posla, ali se pečenka nije jela, bio je post. Jest da bi dida meni dao komadić repa ili uveta, a i baka bi mi malo umočila lepinje u vruću mast koja je kapala, jer kad sam ja bila u pitanju nije bila tako zagrižena da me tera na post. Ona naravno , a i danas mi je nekako žao, jer vidilo joj se u očima da bi, ali eto post je i nesmije se.Ujutro kad bi već svanilo , obično bi došao kum Marko Mikolčić , baka bi ga posipala žitom, a on je govorio ,čestitam vam Adama i Evu ( nekad se našalio pa reko adama na evi )telilo se, ždrijebilo, macilo…kotilo se i rodilo se i sve živo i drvo bilo. , a baka na to odgovarala sa dao Bog. Onda pi se pila medena rakija. I ja sam nekada malo prst znala umočiti, kad baka okrene glavu da ne vidi. Medena se rakija pila i u dvorištu dok se pekla pečenka, pa su svi nekako kao bili veseli i pjevušili uz nju. Nakad je na položaj tj. čestitati Badnjak došao i kumić iz Vrovine, a kako je bio mlad za piti rakiju baka bi mu dala kobasicu. Odmah poslije ustajanja i doručka ( bijele kave i kruha ) baka i ja išle smo na ranu misu u crkvu, a baka je nosila svijeću i tamjan na posvetu.Dok bi došle kući vatra u krušnoj peći izgorila, zagrijala je peć,a baka bi drvenom lopatom metalo peći, prvo lepinje, a onda kruv. Jedan kruh uvijek bi posebno ukrasila s pletenicama i križom od tijesta , a taj bi se peko u rerni kao pogaća. Tetka Lela je za sve to vrijeme spremala sobe , otresla krpare ( tepihe ) omuljala ( oprala ) zemljani pod i prozore, pod mjenjala posteljinu i ponjave na krevete, a tek onda bi u sobi ložila peć. Oh kako je predveće u čistu i toplu sobu bilo unići. Kad bi se zapalila lampa i soba bila topla,a potom se čulo zvone za Zdravu Mariju,ujaci su donosili slamu. Metali su je pod stol , a na nju krparu. Tu sam ja svakog Božića spavala , jer nije me baka mogla otjerati s te slame. Poslije unošenja slame kitio se krizban. Obično je to bila manja smreka, koju bi ujo dan ranije dovezo iz šume. Meni je bila prekrasna nije me smetalo ni što je malo bodljikava, jer bilo je neopisivo veselje krizban kititi. Bilo je tu tada šarenih mačaka, pa orasa umotanih u sjajni papir i svezanih šarenim muline koncem, pa malih igračaka od kartona, crbenih srceta i konjića od licitera, i našla se i poneka kuglica, koju je baka čuvala ko oko u glavi, jer nisu se baš svake godine kuglice kupovale. Kad bi ujo unosio slamu i govorio je »Faljen Isus i Marija, Cestitam vam Badnjak Adama i Evu i sveto slavno porodenje Isusovo.« Mi bi odgovarali, »Cestita ti duša kod Boga!« U nekim se obiteljima pozdravljalo i na druge nacine kao: »Faljen Isus i Marija, cestitam vam Badnjak, Adam i Evu, nosim sveto slavno porodenje i u kucu mir, veselje.« Ili »Faljen Isus i Marija, cestitam vam Badnjak, Adama i Evu« i iduci od vrata prema mjestu gdje ce staviti slamu, govori: » Rodilo se plodilo se, ždribilo se telilo se, prasilo se jarilo se…«Baka bi, a kad se ujo oženio ujina je svetom vodom posvetila slamu. Onda se slama razveže i malo se raširi da svi ukucani mogu na nju kleknuti i izmoliti Oce naš. Baka iza Oce naša obide sa svetom vodom i kadionicom sve prostorije kuce. Iz slame se izvuce am i stavi pod trpezu, a na trpezu se stave u znaku križa dvije slamke koje se prekriju stolnjakom. Na sredinu se trpeze stavi pšenica sa svjecicama koje se upale, a upali se i velika svijeca u posudi za mrtve duše. Svi stanu oko trpeze i ponovno se izmole Oce naš. Dida uzme peškiric (salvetu) i drži na njemu božicni kruh koji razrezuje, ali ne do kraja i govori: »U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, Amen« Drugu stranu prima jedan od clanova obitelji takoder peškiricem. Lome pogacu na dva dijela i svaki poljubi svoj dio. Narežu se šnjite kruva i pocinje blagovanje. Odrasli bi nazdravili rakijom i tada bi jeli.Jeli smo paradajz ili riblju corbu, krumpir salatu, grah salatu, ribu suhe rezance s orasima, a ranije prgenjacu i gibanicu. Na kraju raznovrsno suho voće koje je baka ljetos i jesenas u krušnoj peći sušila. Poslije večere svjecice se gase okretanjem i zabadanjem u cašu sa žitom i kukuruzom. Na kraju se pomoli, izvade se svjecice iz caše i nabroji se koliko ce na godinu biti kola kukuruza i metara žita. Bit ce onoliko koliko se na svjecica zalijepi zrna, ako Bog da. Sva hrana koja je bila na stolu treba se pojesti jer je bila posvecena, a mrvice sa stola su bacane u vatru.
Poslije vecere u kuci je zavladala radost .Mi djeca bi se valjala po slami. a tada bi počeli kititi krizban uz pjevajnje božicnih pjesmama. Kako je dida imao gramafon, onaj s trubom na kraju , stavljao bi ploću s Božićnim pjesmama, a meni se činilo kao da anđeli pjevaju.U ponoč smo išli na Ponočku. Naša kuće je bila treća od crkve, mogli smo ići i kasnije tj. pred sam početal mise,ali lela i ja bi obično išle ranije. lela da se valjda sretne sa ponekim momkom, a ja sam se igrala s svojim prijateljicama. Bio je već mrak u selu, ali bilo je baklji pa se vidilo kud se ide,vani je bilo sve bijelo, a u domu gdje smo se skupljali prije crkve , gorile su dvi tri lampe. Kum pero Škara trgovac nije šparo na petroleju tu noć. Kad bi došo velečasni iz Trnjana otvorila bi se crkva za sve. Kuma Marica Mikolčić , koja je bila zvonarla, ušla bi i ranije, nekada je i mene pustila sa sobom, a ja sam se divila i čudila tom zvonu i ljepoti te noći.Stala bih kraj jaslica i čekala da se mali Isus probudi,a nisam otvarala usta da ga ja slučajno ne probudim.
Iako je crkva velika, bila je pretijesna za sve koji bi došli proslaviti Isusovom rodenje. Na izlasku iz crkve cuo se pucanj .Pucali su stariji ali ne nekotrolirano kao danas . Sve je bilo organiziranije i svečanije. Te svete noci niti u jednoj kuci nije se gasila vatra, a ni svijetlo. Svijetlili su fenjeri i baklje na i u donjem i u gornjem kraju Šušnjevaca..

Prvi se dan Božica slavio u obitelji.Nikuda nismo išli , a ako bi Božić pao u nedelju dolazili su mama i tata iz Broda.Takva su bila valjda dva Božića za moga djetinjstva u Šušnjevcima, ali posebno se sječam jer bi oni pod krizban donijeli dar koji je bio veći od dara kod bake. Bila je to jednom prava beba ( tata ju je dobio za mene u paketu od prijatelja iz Austrije ) a jednom prave kupovne sanjke. Ma sanjkala sam se čisto dobro i sa onima što mi je ujo napravio od željeznih prečki i drvene daske, ali kupovne su ipak bile puno ljepše. Za fruštuk na Božić se jela pecenka i pace, a nekada smo ju jeli i kad s ponočke dođemo, a ručak je bio posebno svećan. Od supe , sosa, sarme do pečenke. Supa se kuvala od krmeta, nije se smjelo od ničega što čačka i grebe ili ide natraške, to pogotovo ne od pileta, patke ili guske, kako iduća godina nebi bila nazadna. Drugi dan Božića , na svetog Stijepana se išao cestitati Božic i sveti Stjepan.a na svetog Ivana treci dan, iznosila se slama rano ujutro iz sobe. To je meni posebno žao bilo.Tada se soba prvi put pomela. Prije nego što bi se slama zapalila , metilo je se malo u ulagane torbice , u ruku bi uzeli šibe i po selu išli njima mladiti. Išlo su kod familije , kod kumova i prijatelja.To su obično išli moji ujaci , Lela i mene bi poveli , a kad dođemo u kuću lagano udaraju domaćine i govore »Mladi se, mladi se«. To se zvalo mlađenje. Za mladenje su od domacina dobivali kolace, jabuke, paprenjake i orahe. Bili su sretni i zadovoljni. To je bio veliki dan za one koji su bili jako siromašni,jer su tako prikupili dosta hrane , pa je i njima Božić bio bogat.
Kasnije kad sam došla u Brod kod mame i tate nije se slavio Božić, nisam išla na ponočke. Slavila se Nova Godina, bilo je lijepo i to, ali taj osječaj svečanosti nikada više nisam doživjela kao tih ranih djetinjih godina . Većinu tih običaja prenijela sam u svoj dom za Novu Godinu, zadnjih godina ponovo i za Božić, ali nikada to više nije isto. Nema lampi ni sumraka, ni peći iz koje iskrice frcaju,ni slame ,ni lepinje ni kruva iz krušne peći.Nema više tog mirisa Božića , ni tako velike radosti, a za tako male obične stvari.

 Natrag      na vrh
   
Drop-Down Menu